Sunday, 21 December 2014

10 stvari koje cu promeniti u novoj godini


Svi mi pravimo liste stvari i zelja u nasem zivotu koje cemo promeniti/ostvariti od svakog 1.-og januara a koje zaboravimo vec sredinom meseca. Da li prosto odustanemo ili nam okruzenje ne dozvoljava ni jedan korak napred, u svakom slucaju svaka godina zavrsi isto kao i prethodna sa tupim osecajem da se nismo pomerili sa mesta osim sto smo stariji za jednu godinu.

Svake godine taj spisak, tu listu, sam stvarala u glavi i davala sebi obecanje koje niko ne cuje i niko za njega naravno, ne zna i ne mari osim mene same.
Taj neki usmeni dogovor, potpisan ugovor sa samom sobom nikad nisam do kraja ispostovala iz verovatno istih razloga kao i svi vi. To, da dugujem nesto sebi mogu da odlozim za kasnije... neki drugi put, neki drugi dan i na kraju neki drugi prvi januar.
Mozda sad, kad to stavim na papir (ovaj elektronski ), mozda ispostujem sama sebe.

  1. Prestati lagati sebe da cu da ''smanjim'' cigarete, kafu i burek. Znam da necu. Sto vise razmisljam o tome brze stavljam lonce i palim jos jednu. Ali obecavam sebi da cu da jedem vise voca. Eto, neki kompromis.
  2.  Prestati obracati paznju ''sta drugi misle''. Dovoljno sam odrasla i razumno vaspitana da razlikujem dobro od loseg i moral od nemorala . Prema tome i na to stavljam tacku. 
  3. Otpisati ljude koji se pojavljuju samo ukoliko im nesto treba. Nisam svakome rame za plakanje i ne posedujem bastu u kojoj rastu pare.
  4.  Posvetiti vise vremena pravim prijateljima
  5. Produziti granicu strpljenja sa ljudima u mojoj blizini
  6. Pozvacu majku bar jednom sedmicno da je podsetim da je volim
  7. Pustiti muziku ponovo u moj zivot. Mnogo. Najvise.
  8. Prestati verovati u bolje sutra i zakopati lose juce. Videcu sta mogu da uradim danas.
  9. Prestati trositi vreme na besmislice, besmislene situacije i ljude u njima.
  10. Napraviti potpuno drugaciju listu za sledeci prvi januar

 

Friday, 19 December 2014

Deca, deca u nama i praznici


Da predahnem malo.
Da spakujem sarkazam i bes u kofer bar dok praznici ne prodju.
Nemam srca da kritikujem praznike zbog onog deteta koje sam nekad bila kao ni zbog bilo kog drugog deteta na svetu.

Svi smo se kao deca odusevljavali praznicnom magijom, raznobojnim svetlima, ukrasima, jelki, poklonima i paketicima. A tek vatromet, nesto najcarobnije a ne samo buka kako to danas dozivljavamo.

Svi smo voleli sneg i nismo brinuli da li i koliko je hladno. Rukavice na ruke, vunena kapa na glavu, sanke za uze i u igru. Dok ne promrznemo.
Nismo brinuli za prehlade i grip, o tome brinu majke... Pripremice caj, sirup, toplomer i skuvace najlepsu pilecu supu za oporavak. Tako to ide. Deci zimska idila, roditeljima daleko od toga.

Svi smo zeljno iscekivali tu Novu Godinu. jer mama ce da pripremi omiljenu tortu. I to ne samo jednu. Bice tu i svakakvih drugih kolaca. Doci ce nam i gosti.
''Mogu da ostanem budna cak do ponoci''
''Mama me pusti cak i ruz da stavim''
''Pa zar to nije sjajno?! Tako i princeze u bajkama''
''Znam, cak ce i baka da mi isplete novu kapu i sal od one lepe vune sto sam je videla u njenom ormaru.
Donece mi i cokoladu sigurna sam''

Deca imaju mastu da praznike ucine magicnim, imaju sposobnost da nas odrasle i preopterecene brigama ''spuste na zemlju'' i da nam docaraju ono sto smo 'zaturili' negde u nama, da svojim iskrenim odusevljenjem oko svake praznicne sitnice ispoljavaju vatromet emocija.

Znam, nema sramote kad imas 30, 50 ili 70 godina uzivati u pahuljama snega i praznicnim carolijama, znam, evo sad sam se podsetila.
Ili su me podsetila deca.
Nema veze, idemo da kitimo jelku.


Monday, 27 October 2014

Drzavo evo jedan gladan post



Cinjenica da nam je drzava suplja kao cediljka za caj potpisuje istinu da narod iako gladan nije slep da ne vidi kako i dalje bezobzirno zavlacite ruku u njihov dzep.
Sta mislite koliko narodu jos mozete da uzmete?
Sta mislite koliko je narodu jos ostalo pa da pocnete i kozu da nam gulite?

Uskracujete narodu osnovno pravo a to je pravo na zivot. Ko jos moze da zivi ispod ivice egzistencije? Ko moze da zivi a da udise vazduh zagadjen smrdljivim lazima? Jer to je sve sto ste ucinili za narod. Zagadili nam vazduh koji disemo. Ostavili nas sa motikama u rukama da krvnicki podmecemo svoja ledja a hleba nigde, samo prazna obecanja. 
Znate, obecanja ne hrane nasu decu niti ih lece kad su bolesna.  

Svesni smo mi vasih laznih obecanja ali u svakodnevnoj borbi za zivot i danasnji rucak niste nam ostavili vremena da se 'pozabavimo vama'.
Sva gorcina se skupi u petnaestominutnom kritikovanju kad se ulogujemo na drustvene mreze i tu ostane jer ubili ste volju u narodu da nesto menja. Nema garancije da od goreg nema gore jer odavno je svima jasno da boljeg nema cak ni kao svetlo na kraju tunela.

Sve sto narod misli moze da stane u jednu recenicu; ''Zaboga, ucutite, ne lazite nas vise'',
Dok je vama za sve kriva prethodna vlada a buducoj cete biti krivi vi, narod i dalje strahuje da li ce imati posao i hleb za sutra.
Dok vi slavite kojekakve godisnjice ovoga ili onoga i grickate repice prasica sa raznja, majke dozivljavaju slom zivaca kad vide cenu mleka u samoposluzi pa se preracunavaju koliko puta nedeljno mogu da ga kupe. Vase zadrigle brade i demperi od stomacina vredjaju ovaj narod.
Ako niste znali, sad znate.

Dokle god je vama neko drugi kriv za stanje u ovoj nazovi drzavi, nama ste krivi vi, jer svakog dana u svakom pogledu sve vise i vise nazadujemo - sve gladniji i siromasniji.




Wednesday, 4 June 2014

Teske reci i uvrede


Svi smo mi bili u prilici da kazemo ili da nas pogode teske reci i uvrede. Najcesce u svadjama mada nisu iskljucena ni  govorkanja i tracarenja. Bili smo svedoci necije razbijene iluzije, necijeg slomljenog srca i necijih suza. Pa i nasih.

Nisu teske reci samo uvrede, one su misli pretocene u reci od hiljadu slova koje svako posebno udara tamo gde boli. U besu, u svadji, uvek postoji ta namera da uvrede padaju kao kisa kad jedna strana ostane bez argumenata. Skretanje sa teske situacije na bolne teme. Ponizavanjem, uvredama.

Da li smo zaista svesni koliko reci umeju da bole? Da li zaista razumemo sta reci mogu da prouzrokuju?
To verbalno pljuvanje na sve sto postoji, pa zar je svadja ustvari momenat kad treba da kazemo zaista sta mislimo? Pogresno vreme i definitivno pogresno srocene reci, uvrede i optuzbe koje ce nas kostati prijatelja, ljubavi, bliskih ljudi.

Najvise moze da nas uvredi nesto sto znamo da je lazna optuzba, neosnovana kritika i pogresno misljenje. Onaj momenat kad shvatimo da je ta osoba ustvari cekala bas taj momenat svadje da bi rekla ustvari ono sto zaista misli. Taj momenat kad recima pogodi srce i pokida ga na milion komada.
Uvrede na racun onoga gde se se ustvari najvise trudite i gde dajete sve od sebe da nesto uspe.
Na klasicne psovke svi smo vec navikli. Nemaju tu jacinu kao jasno upucene uvrede.

Posle nekih teskih reci i uvreda nema 'izvini'. To je jednostavno tako.
Nijedan covek nije u stanju toliko da se pravi lud da zaboravi sta je rekao ili sta mu je receno.
Ne postoji nacin da ubedis ili budes ubedjen da te reci nisu istina. Mozda ne sve ali okvirno to jeste ta misao.
Nema sredina, nema ravnoteza, to je jednostavno to.

Reci ostaju urezane u pamcenje cak iako nisu ispisane nigde. Ostaju urezane zajedno sa tom bojom glasa i akcentom. Ostaju urezane sa bolom koji smo naneli ili osetili.
Jednostavno, one ostaju.

Tuesday, 3 June 2014

Malim koracima napred


Jucer je bio jedan od laksih dana.
Svega par sati ali dovoljno. Ne trcim naped, idem malim koracima.
Lezanje na pustoj plazi i Summertime od Janice Joplin odradili su dobar deo deo plana da odmorim mozak.
Uglavnom, izasla sam iz kuce. Korak jedan.

Dok me zuljalo kamenje a ja planirala da se opustim dala sam se u razmisljanje kako da vratim samu sebe tamo gde sam bila pre nego sto je sve izgubilo smisao, da budem ona sto jesam.
Krenula sam od toga sto nisam.
Nisam zivela sa koferom u ruci i cipelama za put. Jedna od neostvarenih zelja. U nekom momentu sam valjda odlucila da sledim srce i stvorim dom. I to je u redu. Uspela sam da uspavam tu zelju za lutanjem, tu cirkusku dusu da pretvorim u poslusnost. Uspeh.

Krenula sam zatim o onome sto volim. Tu sam se dugo zadrzala.
Volim da pisem pisma. Ona prava pisma, dugacka, lepa i sa p.s. na kraju. Ona sto mirisu na proslost.
Odlucila sam, pisacu ih, dugacka i sa mirisom zahvalnosti. Svaki dan po jedno. Svima koje volim i koji mi nedostaju, cak i onima sa druge strane duge. Da. Korak dva.

Zatim je usledilo ono u cemu uzivam. Muzika. Nju volim, nju postujem.
Znaci, iskoristiti dvadeset prvi vek u smislu ukljucenog i pod-a i stavljanjem slusalica u usi. Zameniti sopstvene misli muzikom. Da. Korak tri.

Tri koraka, tri odluke za jedan dan. Uspeh za nekoga ko se pokusava izvuci iz depresije. Polako ali odlucno.
Imala sam pravo da je jucer bio jedan od boljih dana. Da, jesam. Znam.
Samo malim koracima, i na sigurno.
Videcemo kako ce biti sutra.


Friday, 30 May 2014

Koliko to zaista zivimo



Koliko zaista zivot traje? Koliko smo to u mogucnosti da zivimo onako kako bi zaista zeleli i onako kako smatramo da bi mozda trebalo da zvuci kad kazes - zivot.
Da radimo posao koji volimo i da je to sa finansijske strane dovoljno. Da se budimo pored osobe kraj koje nam je srce puno. Da smo svi rodjeni na onom kontinentu koji volimo. Da svi imamo zaista prave prijatelje i da su nam roditelji vecno zaljubljeni.

Kad bi nam to sve bilo 'potaman' da li bi svoj zivot zvali ispunjenim, normalnim ili bi smatrali da smo rodjeni pod sretnom zvezdom? Nauceni da zivimo bez razocarenja i sa verom u ljude da li bi prihvatali olako nas zivot?
Da li bi nam tad vera u nesto vece od nas bila toliko jaka i snaga koju kad trebamo izvlacimo iz najmanjih pora naseg tela - dostupna?
Da li zaista onda zivis ili si savrsena kreacija u savrsenoj igri snimljena na kompakt disku koji ti dozvoljava samo par odabranih emocija.

Kad kazes zivot, tu mora biti suza zbog izdaje prijatelja. Kad kazes zivot tu mora da bude neopisiva tuga kad izgubis nekog. Mora da postoji ta neizdrziva bol kad ti slome srce. Tu mora da bude i iskren osmeh, laz, obmana, poverenje, ljutnja, bes, sreca, nostalgija, uspomene, ocaranost, zbunjenost, neverica, ljubav.

Koliko smo zaista ziveli a koliko prezivljavali? Da li smo birali puteve kojima zelimo da idemo ili onako kako smo smatrali da treba? Da je drustveno prihvatljivo.
Da li smo propustili nesto dok smo bili besni ili smo izostavili nesto dok smo trcali za srcem?

Zivot je ono o cemu ne razmisljamo a trosimo ga dan za danom.
Emocije nas cine covekom, odluke koje smo doneli cine nas zivot. Ne treba da biramo pazljivo vec ono sto zelimo. Ne verujem u srecne zvezde ali verujem da imam izbor. Izbor da zivim kako zelim.



Thursday, 29 May 2014

Depresija - borba jednog coveka


Momenat kad osecas da pucas po savovima a mislis da ne postoji nijedan nacin da se pokrpis. Svi smo bili na tom mestu.
Svi ti kriticni trenutci u zivotu kad znas ili si uveren da te ljudi kojima si okruzen ne razumeju, ni priblizno.
Kroz najkriticnije trenutke svaki covek uvek prolazi sam. Ne zato sto tako zeli nego zato sto tako mora. Jedini nacin da prevazidjes sve jeste da pronadjes sebe. Da li je to u mracnoj sobi, uz muziku ili samo uz tisinu to svi biramo prema sebi. Jedino sami sebe poznajemo najbolje.

Lepo je i utesno imati nekoga pored sebe da razgrne zavese i pokusa da ubaci svetlo u tvoj zivot ali to nije zavrsen posao, to su samo stepenice i razlozi zbog kojih trebas da nadjes nacin da se osecas bolje.
Vreme je takodje oblog. Zaista mrzim tu recenicu da vreme leci sve ali je donekle istinita. Mozda ne leci ali gura neke druge stvari u prvi plan.

Momenat kad si ubedjen da nista nema smisla i da je ceo svet ustvari otisao do vraga, da je univerzum necija prokleta sala i to bas kao neki los vic, e taj momenat ti ne pomazu saveti, kupke, mirisljave svece, pice, kafa a najmanje razgovor o tome kako se osecas. Jer kako objasniti nekome to da sve sto postoji tog trenutka na planeti zemlji ustvari nema nikakvog smisla.

Depresija je uvek bila borba jednog coveka. Da, utice na okolinu ali je borba samo jednog coveka.
Dok sam ne shvatis ili prihvatis cinjenicu da nije sve kako treba i da nece biti ma sta ti ucinio, da ce svet i dalje da se okrece oko svoje ose i da ce sunce uvek izlaziti na istoku, sve do tog momenta kad opet naucis i nadjes nacin kako izgurati dalje, sve do tad se boris. Sam u sebi. Sam sa sobom.

Kako se ponovo uklopiti, kako ponovo verovati da svi imamo nekakvu svrhu, kako ponovo bilo sta osecati. Veoma tezak proces.
Kreni od toga da nadjes samo jedan smislen momenat svakog dana, cak iako je to samo nasumicno uhvacen trenutak na nekoj staroj fotografiji ili stih neke pesme koji si sasvim slucajno cuo u gradskom prevozu. Samo jedan momenat dnevno. I to je vec velika stvar.
Nacin da se izboris sa sobom, pa sa svetom, pa sa zivotom. Sve u malim koracima. Jedno po jedno. Proces koji zahteva mnogo unutrasnje snage koju u tim najkriticnijim trenutcima nemamo.

Jedina stvar u koju sama verujem je da sutrasnji dan ne moze biti tako crn kao danas, a danas je sigurno za nijansu svetliji nego jucer.
Mozda svet ima lazne boje ili sam ja prestala da verujem u njih, i iako svet izgleda crno beli ipak sam ja ta koja ce u mom svetu odluciti sta je crno a sta belo. Sve sto mi treba je vreme. 

Tuesday, 27 May 2014

Da sam opet dete



Htela bih da imam 6 godina. Opet.

Da mi je zabranjeno imati obaveze, da mi je nedopustivo biti dosadno i da verujem da kad porastem sve ce biti bas onako kako sam zamisila.

Da verujem u ljudsku dobrotu i bezuslovnu ljubav. Da se osecam sigurna kad me mama zagrli.

Da moje bubice i kaprici prolaze nekaznjeno jer jos sam dete. Da moji zahtevi zvuce nerealno i neverovatno jer me jos masta vodi.

Da pravim frizure, smesne grimase i izgledam ljupko. Da cesljam lutke i ljutim se na njih. Da kroz balkon bacam stipaljke i smejem se mami sto se ljuti.

Da pretim decacima da cu ih reci tati. Da se ljutim na njih sto mi otimaju loptu i cupaju me za kosu. Da uzivam dok me tata nosi na ledjima. Da se pravim vazna jer ja sam tatina princeza.

Da placem samo zato jer sam oderala koleno kad sam pala sa bicikla i da se durim jer zimi nije vreme za sladoled.

Da uzivam u novogodisnjim paketicima i odbijam da jedem spanac i ribu.

Da za rodjendan znam da sam jedina na svetu. Da sam sretna kad mi ujak iz dzepa izvadi cokoladu.
Da imam pravo da se ljutim kad hocu i da tvrdim da palacinke jesu rucak.

Da svaki put u prodavnici trazim lizalicu. Da ne znam kolika je tatina plata. Da postavljam more pitanja i uporno trazim odgovore na njih.

Da verujem da je svet nekoliko drzava i da je Nemacka puno daleko, preko sveta, gde su ljudi isti kao mi samo drugacije i smesno pricaju.

Da ne znam da postoji predsednik drzave. Ni vlada. Ni ministarstva.
Da znam da su cokolada, bomboni i smoki najlepsa stvar na svetu.

Da kad me neko naljuti imam puno pravo da ga ugrizem.
Da kad me neko nasmeje mogu da se smejem iz sveg glasa. Da mogu da se smejem cak i bez razloga.

Da imam objasnjenje za sve. Da verujem da cu kad porastem biti sta god hocu. Balerina ili padobranac, odlucicu posle jer imam jos vremena.

Da ne znam koliko kostaju moje cipele. Da znam da tata voli mamu i da sam ja njihovo zlato. Da ne umem da lazem.

Da imam vremena. Dosta vremena ispred sebe.



Monday, 26 May 2014

Mozda bas sutra

Dan kad mi nije ni do cega. Jedan u nizu istih takvih vec mesec i jace.
Kad ne mogu da slusam ljude, kad nemam volju da se pokrenem. Nije do njih, do mene je. Znam.

Vreme kad nemam nikakve zelje a obaveze pritiscu ledja. Odvlacim pogled, moze da saceka. Do nekog sutra. Trcim od ljutnje do nemoci, od suza do nije mi nista. Ne mogu protiv toga.
Priroda gubi sjaj u mojim ocima, nebo jeste svetlo plavo ali znam da laze.
Ne trebaju mi bela ramena za plakanje ni ruka u ruci, ni cvrst stisak. Ne trebaju mi reci da ''bice bolje''. Znam da hoce, jer mora.

Samo treba da me puste svi, da pronadjem sama ono sto sam negde, nekog dana ispustila. Jos ne znam sta je to ni da li ima ime, ali moram to sama. Lakse cu da se snadjem ako uz put ne mislim na druge.
Mozda je to snaga, mozda je nostalgija, mozda je recept bakine torte, ne znam ali saznacu.
Ne stavljam lazne osmehe na lice, ne lazem da sam dobro. Nisam, ali bicu.
Mozda bas sutra. Neko sutra.

Gasim televizor, gasim svetla, gasim dan.
Idem da budem ono sto jesam. Ja.



Sunday, 25 May 2014

Veliko Hvala

U danima kad je najgore proslo ali situacija i dalje neopisivo teska vreme je da udahnem i zahvalim svim onim ljudima koji su nesebicno pomogli u izvlacenju prezivelih u najkriticnijim momentima.

Hvala svim onim ljudima koji nisu gledali boju koze, starost, nacionalnu ili stranacku pripadnost nego koji su rizikovali sebe, svoj zivot i svoje zdravlje izvlaceci ljude iz poplavljenih kuca, dvorista i bujica reke koje su tekle ulicama.
Hvala svim onim ljudima kojima nista drugo tog momenta nije bilo vazno nego spasiti nekoga od sigurne smrti. Sve se moze nadoknaditi jedino zivot ne.
Hvala svim ljudima koji su apelovali na hitnost situacije kad su mediji govorili suprotno.
Hvala svim ljudima koji su se organizovali sami ili medjusobno da se pronadje i obezbedi smestaj i najhitnije stvari za zivot.
Hvala svim onim ljudima koji su se takodje sami ili medjusobno organizovali da se skupi humanitarna pomoc i dopremi do ljudi koji jos nisu docekali evakuaciju i koji su ostali zarobljeni u kucama.
Hvala i svim onim ljudima koji su se ponudili za prevoz i smestaj, takodje svim onim ljudima koji su upornoscu i velikim srcem izvukli donacije sto od manjih sto od vecih kompanija.
Hvala svim ljudima koji su u najkriticnijim momentima zaustavili svoj zivot i sopstvene obaveze da bi pomogli kako god znaju i umeju, takodje Hvala i onima koji su odvojili svoje slobodno vreme u istom cilju.
Hvala svima koji jos uvek cine sve u njihovoj moci i takodje Hvala i onima koji su se umorili. Razumem.
Hvala svakom pojedincu ponaosob, hvala grupama volontera, GSS, radioamaterima, ministarstvu odbrane i vojsci kako nase tako i svih zemalja koje su pritekle u pomoc, hvala dijaspori i bratskim i sestrinskim zemljama u okruzenju, Hvala i svim drugima koje sam nenamerno zaboravila.

Veliko Hvala jer su mozda nase porodice, rodbina i prijatelji bili jedni od onih kojima je pomoc bila neophodna u tom trenutku.

Veliko Hvala svima sto ste pokazali veliko srce i prvenstveno pokazali sta je 'biti covek'.

Od sveg srca, jos jednom, Hvala!

Odgovornost - sta to bese

Hiljadu misli i emocija velikog broja ljudi pretocene u vrlo jednostavan tekst o situaciji koja je zadesila Balkan prethodne nedelje i odnos drzavnog vrha na situaciju.
Krenucu od toga da nisam ni zuta ni narandzasta, crvena, zelena ili bilo koja druga stranacka boja i pisacu kao covek.
Isto tako da pojasnim da svaka kritika upucena na racun vlade sa moje strane je poziv na odgovornost.
Vrlo rado bih vas u daljem tekstu nazivala stokom ali ne zelim da pljunem na trud moje majke koja me vaspitala.
Prva i najneverovatnija stvar je da se Predsednik nije obratio javnosti puna cetiri dana povodom vanrednih situacija u zemlji. Aplauz.
Svi Vi ministri i gospodo iz vlade kao i Vi premijeru i Predsednice ove tuge od drzave moracete da preuzmete krivicu za ovo sto se desilo a ne da trazite krivca u narodu, Bogu i kojekakvim ostalim insinuacijama koje javno delite na televizijskim ekranima. Prestanite, gospodine premijeru, da napadate drustvene mreze koje su odradile vas posao, pozivate na informisanje lica koja iznose svoje stavove i razmisljaju svojom glavom. Nismo vam mi neprijatelji ni u pola koliko ste vi nas. 
Jednostavno ne mozete da nas kritikujete ukoliko se provukla po koja dezinformacija u moru ispravnih jer vi ste ti koji ste se koristili laznim obecanjima u toku izbornih kampanja koje do danas ostaju slova na papiru i reci koje je odneo vetar.
Napomenucu i momenat histerije u toku sednice na kojoj se obracate ostalim clanovima onako kako sam ja vec navela da bih se obracala svima vama u toku pisanja teksta.
Vasu nekulturu u obracanju javnosti gde preminule nazivate lesevima.
Jednostavno ne mozete da objavite vanredno stanje od poplava kad je vec momenat da se stoji u camcu i pridrzava za krov neke od kuca a dva dana pre toga da se u medijima objavljuje clanak u kom se pozivaju gradjani da ne napustaju svoje domove.


Ako ste vec dovoljno obrazovani da sedite u ministarskim foteljama te iste fotelje zahtevaju rad mozga, organizaciju na svakom nivou i ucinkovitu delatnost a ne samo ministarske plate.
Neko ce od vas morati da prizna odgovornost za sve sto se desilo, za more suza ljudi koji su izgubili sve sto su imali, od doma do porodice i prijatelja, do golog zivota.
Narod se umesto vas bori protiv poplave dok se vi borite protiv naroda na drustvenim mrezama koji postavljaju razumna pitanja ''zasto ne radite svoj posao i bezite od odgovornosti'', okrecete se EU kao da oni imaju neko univerzalno i spasonosno resenje, pravite se slepi, igrate se zivotima ljudi bez imalo stida i srama, pljujete u lice narodu vasim izjavama, pokusavate cenzurom da zaustavite da narod misli naglas. 
Namerno zaboravljate i ne izvestavate u vanrednom stanju u gradovima u kojima niste vladajuca stranka uzrokujuci time da narod ostaje bez pomoci, kao da su zamorcici koji, eto, ne treba ni da zive jer nisu glasali za vas.
Vasa moralna obaveza je da priznate odgovornost za sve sto se desilo a kad smo vec kod srama i stida svi vi bi pre pokazali stidne delove tela javno nego rekli da imate udela u krivici zasto nas je zadesilo ovo more tuge.
Nemate obraz, to je jasno a takodje je jasno da ste svi odreda nesposobni da cinite drzavni vrh i upravljate drzavom. 
I da, kao zakljucak, kad vec narod sve regulise sms-om trebalo bi i vasu ucinkovitost da placamo na taj nacin, pa da vidimo onda kako i koliko biste radili da zaradite svoju ministarsku platu.

Wednesday, 19 March 2014

Jutarnja prica

Jedno od onih jutara kad mi se bude negde u Sofiji ili Pragu u nekom lokalnom kaficu, ispija jutarnja kafica i gricka neko pecivo.

Ovo jutro je kad mi se cak sedi na zeleznickoj stanici i promatra svet koje vozovi dovoze i odvoze. Da razmisljam u miru i tisini gde ne poznam nikoga, gde mogu da gledam ljude oko sebe i pogadjam njihove jutarnje misli. Koliko su vremena utrosili na jutarnje spremanje za posao, da li su stigli da popiju kafu pre nego sto su potrcali u dan pun obaveza.
Da vidim nacin na koji se ti neki drugi ljudi nose sa svojim problemima, da uocim negde strpljenje ili srecu.

Ovo jutro zelim da vidim izdaleka kako neki drugi svet funkcionise. Da se uverim da nije svuda isto. Da sa distance promatram vreme koje prolazi.
Ovo je jedno jutro kad bih zaustavila svoj zivot na par sati da vidim nesto izvan njega. Nesto sto nema nikakve veze sa mnom a opet i da ima.

Ovo je jutro kad mi vreme pobrka misli, kad zelim da me dan odnese i vrati tek uvece.
Samo jedno jutro. Ali, tako nesto kod mene nema.
I ko mi moze zabraniti da se mislima odmaram?



Monday, 17 March 2014

Korisni saveti za prvi let avionom

Godisnji odmori i putovanja su uvek ono sto zeljno ocekujemo i sto nam podize adrenalin.
Ukoliko ste rezervisali avionsku kartu ili planirate uskoro, evo par korisnih saveta koji vam mogu ublaziti tremu prvog putovanja 'nebom pod oblacima'.

Od dokumenata vam je potreban pasos, viza ukoliko je zemlja u koju putujete zahteva, i ukoliko putujete sa decom pasos za njih i saglasnost drugog roditelja da dete putuje sa vama ( ukoliko ste razvedeni onda sudski dokaz da je dete vama povereno na staranje).

Prva a jako bitna stavka je vreme. Ako ste kupili kartu preko interneta ili rezervisali pozivom aviokompaniji, treba da budete na aerodromu dva sata pre vaseg leta da kartu podignete, platite i stanete u red za cekiranje (prijava leta na salteru kompanije kod koje ste kupili kartu). Salteri za cekiranje se obicno otvaraju sat i po vremena pre uzletanja aviona, pa je zgodnije da ste tu kad se otvore da bi izbegli mogucnost dugog cekanja u redu.
Nakon obavljene prijave na let dobicete kartu za ulazak na avion (boarding pass) sa kojim ce te otici do naznacenog izlaza (gate-a).


Prtljag takodje predajete na salteru gde prijavljujete let. Koliko prtljaga smete da nosite sa sobom zavisi od aviokompanija. Licni prtljag takodje odredjuju aviokompanije ali necete pogresiti ukoliko je tezina od oko 5 kilograma. Za jasnije detalje pogledati  ovde.

Najkorisniji savet koji je nekada meni bio upucen je poneti sa sobom  bombone ili zvake jer ce  olaksati putovanje zbog pritiska u avionu. Deci takodje dajte neki bomboncic ili zvakicu u zavisnosti od uzrasta, cuclu ili flasicu. Mozda zvuci strasno ali videcete da nije. Ponesite takodje flasicu vode (sada je vec dozvoljeno u vecem broju aviokompanija) da ne bi bili prinudjeni da naknadno kupite vodu u avionu jer cene nisu nimalo naivne. Neke kompanije na duzim letovima u svojoj ponudi ukljucenoj u kupovinu karte daju obrok, neke ipak ne.

Za dete ponesite omiljenu igracku, slikovnicu ili nesto za sta ste sigurni da ce mu drzati paznju bar neko vreme posle vec mozete da pogadjate oblike oblaka ili da izmislite neku drugu igru. Tako ce mu vreme brzo proleteti a i putovanje avionom ostati u lepom secanju.

Nakon sto sletite treba da se prijavite na carinskoj i pasoskoj kontroli. Zatim da podignete prtljag, na svakoj traci za prtlajg je naznacen broj leta, potrazite broj leta sa kojim ste stigli i sacekajte. Ukoliko presedate na drugi avion a ista vam je aviokompanija mozete pri predaji prtljaga da trazite da vam isporuce na krajnjem odredistu.

Prvi put sve je stresno da, ali bez zurbe i panike jer ipak idete na odmor.
Opustite se, uzivajte i zelim vam ugodan let.

Wednesday, 12 March 2014

Cajevi kao opcija za smirenje nervoze

Obicno izbegavamo cajeve kad osetimo bilo kakvu nervozu ili bol. Cak sam i ja medju ljudima koji caj smatraju samo dobrim kod gripe. Do skora sam ga zvala i slatka obojena kuvana voda. Svi smo vecinom takvi.

Ali zanemarujemo cinjenicu da se svuda u svetu koriste biljni preparati u vidu cajeva, krema i mnogo cega kao opcija za smanjenje nervoze i imaju blagi ucinak.
Mnogo bolja opcija nego to sto potezemo rukom za tablete, jer smo navikli.
Veliki sam pobornik ispijanja kafe ali u momentima kad osetim nervozu ipak stavljam vodu za caj a ne kafu.
Kafa mi da dodatnu energiju a sa njom dolazi i novi nalet nervoze. Caj je taj koji umiri organizam i veoma blago odnosi nervozu.

Mnogi od njih kao sto su lipa, kamilica, majcina dusica, bosiljak i kadulja su odlicni u smirivanju nervoze.
Priprema je uvek ista: preliti kasicicu mesavine caja sa vrelom vodom, ostaviti da odstoji pet minuta i dobro zasladiti sa medom.
Medom, ne secerom. Caj dobija poseban smek kad je med u njemu a i dobija na kvaliteti.
Caj od majcine dusice moze se koristiti i pri ublazavanju stomacnih bolova i osecaja nelagode.
Stres je stanje a ne bolest, ali je takodje stanje koje dovodi do bolesti. Zasto posezati za hemijom ako to mozemo resiti i ublaziti biljem. Setnja, svez vazduh i cajevi u kombinaciji jako povoljno uticu na nas nervni sistem.

Takodje kockica cokolade moze da umanji nivo hormona stresa. Kockica, dve a ne cela cokolada ... Mada znam, jako je tesko zaustaviti se samo na jednoj kockici.
Za bolji san dokazano je da lavanda pomaze bilo da je u pitanju caj ili mirisljava sveca. Mada ja licno ne mogu miris lavande jer me podseca na stare ormare i bakine kapute, zato ja koristim koristim esencijalno ulje jasmina.


Sto se tice valerijane poznato je da su se vekovima ljudi odmarali uz pomoc nje pa je poznata i kao jedan od jacih biljnih sedativa. Zato sa njom ne treba preterivati. To sto je prirodno ne znaci da ne moze da nam nasteti ako ga preterano koristimo ili u jacim dozama.
Treba ipak probati sa svim sto priroda nudi pre nego sto odlucimo potegnuti za hemijom. Bar imamo toga u izobilju oko nas. Cajeve, kreme, mirisljave svece i esencijalna ulja mozete danas naci u marketima jednako kao i u apotekama. Ipak su u pitanju nasi zivci zar ne?

Tuesday, 11 March 2014

Da li znate da znamo?

Obicno ne guram nos u politiku osim kad sam ljuta.
Kad me takoreci silna mudrovanja, kampanje i lazni osmesi izbace iz takta.

Taj silni takmicarski duh koji nasi politicari pokazuju i sprovode pljuvanjem jedni po drugima, otkrivajuci gomilu afera i korupcije medju pojedincima, sitnim i krupnim prozivkama, guranjem lakta u rebra i podmetanjem nogu u takmicenju zvanom izbori, e pa taj takmicarski duh vam iz godine u godinu sve vise i vise zaudara.
Garantovano ste primetili, jer mi jesmo. Odavno.
Sva ta lazna obecanja u koja ni sami ne verujete jer ste svesni da ih je nemoguce ispuniti, ali eto, mislite da bi mi mozda poverovali. Opet.

Svi ti veliki koraci koje planirate napraviti na 'putu za bolje sutra' izgleda nestaju u prvoj godini nakon sto ste izabrani. Verovatno su zapeli negde na nekoj od mnogih deonica puteva koji jos nisu ni asfaltirani. Jos nismo videli ni male korake od vas tako da smo prestali da ocekujemo i te velike.
Da li znate da znamo? Da nas lazete.
Dugo vec. Svi vi koji ste se izredali na foteljama u vladi u zadnje dve decenije.
Cemu igra? Cemu prljave politicke igre kad narod to vec sve odavno zna i bez vasih medjusobnih prozivki i optuzivanja, upiranja prstom u druge kao deca u vrticu 'on je uzeo a ja nisam'.
Svi ste. Svi ste uzeli koliko god ste mogli i bez pardona planirate da uzmete jos.

Zasto mislite da perete svoje lice i obraz pljujuci po drugima? Zato sto je to tako u politici? Zato sto je to igra sa velikim ulozima?
Lazete nas svesno da bi nas posle maksimalno iscrpli. Da, nas. Narod.
Ali, nikako da naucite da nismo stoka. Naucicete jednom. Narod vam ne trazi puno, trazi vam hleb, posao i mir.
Sigurna sam da vec znate da znamo, da nas besramno lazete. Samim tim sto mozete da kupite glas za izbore jednim sendvicem i crvenom hiljadarkom. Dotle ste nas spustili.
A sto je najgore nije vas sram. Ni najmanje.

Mi vas slusamo godinama, sve vase price, vasa uverenja, vasa obecanja i nastojanja da uspete u borbi za bolje sutra. Slusamo i vise nam zuji u usima.
Da li vam je ikad, ali ama bas ikad, palo napamet da vi poslusate sta narod zeli? Bez ikakvih manipulacija, kampanja, laznih referenduma.
Da je bilo ko od vas pare od svoje kampanje za izbore usmerio u bilo kakav humanitarni fond imao bi moj glas. Verovatno i mnogih drugih.
Ali lepljenje plakata sa vasim laznim osmesima i ocima koje pokazuju odlucnost ili sta vec su izgleda, po vama, mnogo bolja investicija. Smorili ste narod.

Tuga i nista drugo...


Monday, 10 March 2014

Zene i opsednutost cipelama

Milijardu puta ce vas muski rod pitati zasto smo opsednute cipelama i da bilo koja druga opsednutost ima mnogo vise smisla nego - cipele.
Ono sto njima najverovatnije predstavljaju automobili ili recimo fudbal nije ni blizu toga da im pruzi taj osecaj kao sto nama pruzaju cipele. Nove, lepe, udobne, neudobne, sa stiklama ili bez njih, sandale, cizmice, ovaj dezen, ona boja...
One nam pruzaju osecaj zenstvenosti, opustenosti, ili bilo koji drugi osecaj koji zelimo. Zato ih i biramo i menjamo konstantno. Muskarci ce reci da su cipele zadnje sto primete na zeni ali ni sami ne znaju da nisu u pravu. Primetice zadnjicu - cipela i hod je zajedno oblikuju, primetice duge i lepe noge - cipela istice listove, primetice osmeh - udobnost ili svesnost sopstvene zenstvenosti je izmamio taj osmeh. One su te koje nam drze trenutno raspolozenje.
Cipele su te koje daju poseban sarm pantalonama, suknji, kosulji ili bilo kojoj odevnoj kombinaciji.
Cipele i frizura naravno.
Kad je to dvoje u savrsenom redu ne postoji zena koja ce reci da nije zadovoljna svojim izgledom, jer
se zaista tako i oseca. Odlicno, potpuno i zadovoljno.
Da, istina je da sve zene 'nikad nemaju sta da obuku', nikad nisu dovoljno mrsave i isto tako nikad nece imati ni odgovarajuci broj cipela. Takodje je istina da nas samo finansijska situacija sprecava da ih imamo zilion. Mada postoje i zene koje su spremne odvojiti zadnji dinar ako su sasvim slucajno naisle na savrsen par cipela koje su vec dugo trazile. Jer strast je strast.
Ono sto je zanimljivo je da u toj strasti nisu samo cipele sa visokom stiklom nego i baletanke, sandale, letnje papuce, kratke i duboke cizmice i kaubojke. Cipele svih raznih boja i oblika.


Volimo ih, biracemo ih do besvesti, kupovati i praviti bezbroj kombinacija za sve moguce prilike.
Jer to je strast koja ne jenjava, strast koja nas cini pozitivnijima, sretnijima i zadovoljnijima.
I dok je nas zena, kompanije koje se bave proizvodnjom i prodajom cipela ne treba da brinu.

Sunday, 9 March 2014

Prva jutarnja kafa zvana - ne diraj me

Svi mi imamo svoje rituale ujutro koji nam pomazu da otvorimo oci ili koje radimo cisto iz navike.
Taj prelaz iz sna do jave koja nas ceka puna obaveza nam definitivno svima najteze pada.
Ja sam toliko navikla na svoj jutarnji ritual nakon sto ustanem iz kreveta da svako pomicanje iz njega mi cini neverovatan nered u celom danu.

Prva stvar koju su svi ukucani naucili je da apsolutno nema nikakve svrhe pitati me bilo sta ili zapocinjati razgovor dok ne popijem svoju prvu kafu. Ustajem iz kreveta, stavljam lonce za kafu podsecajuci na nekog zombija iz serija, ali sam uverena da oni ipak ne piju kafu. Postavljam deci dorucak polu zmureci i iz navike govorim kako sve treba da pojedu... Zakuvam kafu, pa umivanje i ostalo obavljanje jutarnje higijene da bi napokon sela da popijem tu prvu jutarnju kafu da se razbudim. Do pola soljice vec sam u stanju i da vidim na jedno oko onako solidno.

Prva jutarnja kafa mi se uvek pretvori u prve dve jutarnje kafe, samo sa tom pauzom izmedju da sklonim ostatke od dorucka deci, dam im neku vocku i istresem igracke. Znam, u pravu ste, ali ipak to uradim da kupim sebi jos pola sata jer padam na nos celog dana, pa je jutro vreme gde mogu da ga kupim ili prosvercujem.
Ta druga 'prva jutarnja kafa' mi predstavlja organizaciju celog dana. Gde, sta kako i koliko. Odakle poceti, sta sledece i sta je za kraj. Ceo dan mi je isplaniran u toj drugoj kafici. Ispijam i premecem po mislima sve sto me ceka i pronalazim neki red u svemu tome. Zato su mi obe 'prve kafe' podjednako vazne i vezem ih u tu jednu prvu jutarnju kafu zvanu - ne diraj me.
Jedna da me razbudi, druga da mi da red u danu i za obe mi treba ukupno sat vremena. Ne trazim mnogo.
A vredi celo moje raspolozenje tokom dana.

Toliko sam vec navikla na taj ritual ujutro da cak i kad mi suprug kao znak ljubavi i paznje smucka prvu kafu, poremeti sve. Hvala iz srca, ali nemoj vise. Ti ces onu popodne oko 5 jel vazi?


Wednesday, 5 March 2014

Medije i nasi (sv)estradni umetnici

Nasi mediji svakodnevno pune stupce i televizijske ekrane takozvanim estradnim i V.I.P. umetnicima. Pre svega, ne stavljam celu krivicu na njh jer oni pisu i prikazuju ono sto narod zeli da cita i vidi. Onaj deo krivice koju oni nose su apsolutno preterivanje o clancima o pomenutim licima, detaljima iz njihovih privatnih zivota i guranjem njihovih intimnih delova tela pod nase noseve.

Koliko ste puta i sami pomislili 'a ko li je sad ovo pobogu', gde li je taj ili ta stekla tu silnu slavu i status zvezde kad sad novine pisu o tome kako su joj sevnule gacice, s kim se sad zabavlja/svadja/tuzi/udaje/rastaje i slicno.
Jer mediji se vecinom  bave tim, nazovimo ih pogresnim imenom, problemima.

Da li je potrebno da se ljudi (iz principa ih ne zovem novinarima) koji stavljaju takve naslove i tekstove vrate u skolu ili da obnove neki ubrzani kurs novinarstva ili da narod prestane da se upusta u tu pricu i ceka nastavak kako je sestra od tetke neke takve poznate licnosti izjavila ovo ili ono.

Svi ti takozvani estradni umetnici su se proslavili u nekom od bezbroj rijaliti programa i istom brzinom sjaj njihovog 'estradovanja' se gasi. U silnoj zelji da povrate bar momenat od tog sjaja koriste sve sto im padne na pamet, od pljuvanja i prozivanja drugih takozvanih estradnih umetnika do obnazivanja tela i implicitnih scena po javnim mestima. A nasi mediji, opet i na zalost, nam to sve guraju pod nos i serviraju kao EKSLUZIVNU VEST.

Ja shvatam da vest prodaje novine a da li oni shvataju da bi vest ustvari trebalo i da bude vest.
Takodje shvatam da svakodnevna desavanja lice na crnu hroniku i da narodu treba malo razonode, ali da
li je zaista neophodno zaglupiti nas sve laznim vrednostima. Gde su nestale kolumne i emisije o pozoristima u zemlji i regionu, gde su deciji obrazovni programi kao recimo oni uz koje smo mi odrastali kao 'Znanje i Imanje', 'Deco pevajte sa nama', 'Muzicki tobogan'. Obogatite nam program sa putopisima i intervjuima sa
ljudima koji su zaista umetnici i priznati u svom poslu. Manite nas vasih ekskluzivnih vesti izgore nam mozak.

Da li se i vi isto pitate?

Evo recimo, ja ni dan danas ne razumem kako je Ekrem Jevric postao javna i poznata licnost, da li su to medije ili ljudi napravili od njega. Odakle se taj covek pojavio i cim je to zauzeo mesto u javnosti. Nikad to necu razumeti. Ali opet, ovo je moj ugao gledanja na sve to sto nam se servira. Da reagujem mogu onoliko koliko i svi. 
Kad mi se ne svidja sta pise u novinama - prestanem da ih citam.
Kad mi se ne svidja tv program - prebacim kanal.
PROBLEM je u tome sto i kad prebacim kanal nadjem to isto samo drugacije upakovano. 
I opet. I opet. I opet.
Koliko zaista ima pravih umetnika na nasoj estradi, onih koji su obelezili neku generaciju, koji se bave svojim poslom jer vole i veruju u to sto rade. Onih koje vreme fizicki moze da pregazi ali ono sto su svojim radom stvorili ne. Zastanite na momenat i prebrojte  -  svi oni mogu da stanu na prste obe ruke. 

Tuesday, 4 March 2014

Dvanaest ideja za poklon - Dan Zena

Internacionalnı Dan  Zena nam se polako priblizava i svi uveliko razmisljamo koliko ce nam to uticati na stanje u novcaniku.
Zato sam se odlucila za dvanaest ideja koje mozete pretvoriti u poklon bez nekog velikog troska. Jer poenta i jeste da se poklonom pokaze znak paznje a ne preteranog luksuza.




  • Cvece
Cvece je najtradicionalniji poklon svuda u svetu pa i kod nas. Tu ne mozete pogresiti, kako god da je upakovano cvece je uvek prelepo. I zene se uvek osecaju posebnom kad dobiju cvece na poklon.

  • Bombonjere 
Bombonjere i razne cokoladne poslastice su takodje pun pogodak kao poklon, jer ko jos moze da odoli
slatkim zalogajima.



  • Pice
 Flasa dobrog vina je takodje odlican izbor, ili liker od cokolade ili mente je takodje dobro dosao kao
poklon.

  • Knjige
Zanimljiva knjiga nikad nije promasaj, tako i u ovom slucaju. Verovatno vec znate sta osoba kojoj kupujete poklon voli da cita, ali i ako niste sigurni kupite neku od vama omiljenih. Ukoliko voli da
radi u kuhinji sa hranom i kolacima, knjiga sa receptima je odlican izbor.

  • Salovi i esarpe
Jedan od poklona koje zene jednostavno vole. Jer ima neka senzualnost u tom svilenom tkanju i taj neki setni dodir svile pod prstima.

  • Muzika
Cd od omiljenog izvodjaca ili kompilacija pesama koje voli ne mogu nikako biti los izbor. Mozete i sami napraviti cd sa njenim omiljenim pesmama.

  • Fotografije i slike
Uramite u prekrasan ram za slike jednu od vasih zajednickih fotografija. Na pozadini obavezno napisite neku lepu posvetu. Album za fotografije takodje je dobar izbor, moze da bude prazan a mozete ga i ispuniti zajednickim fotografijama.

  • Napisite joj pismo
Ukoliko je za vasu majku, napisite joj zahvalnicu zivota. Verujte mi cenice to vise nego bilo sta drugo da joj poklonite.
Ukoliko je za devojku ili suprugu, napisite joj zasto je volite, kako se osecate i podsetite je na neke lepe zajednicke trenutke. Jer ipak, pismo je stari znak romanse.

  • Pripremite joj veceru
Bar za ovaj jedan dan budite vi sef u kuhinji. Pripremite za nju neko od njenih omiljenih jela. Ukazite joj zahvalnost time jer ona to radi za vas svaki dan u godini

  • Kozmeticka korpa
Takodje jedan od poklona koje i zene i devojke obozavaju. Sa mirisljavim sapuncicima i svecama, uljima za masazu i mirisljavim stapicima, ma ne mozete pogresiti.



  • Parfem
E to je poklon sa kojim bi trebali biti pazljiviji. Parfem kao poklon dolazi u obzir samo ukoliko znate unapred koji koristi ili koji joj se dopada. Ukoliko niste sigurni ne eksperimentisite sa nekim novim mirisima.

  • Korpa sa vocem  

 Zdravo, saroliko, prosto prelepo i ne toliko skupo. Jednostavan a odlican poklon.

A opet ako ste u mogucnosti, vi mozete napraviti i nekoliko kombinacija ovih ideja pa ih pretvoriti u poklon.
U svakom slucaju ovo su pokloni koji ce sigurno obradovati svaku zenu.

Sunday, 2 March 2014

Izvinjavam se, o kakvom standardu pricate?

Jedna od najcesce spominjanih reci u tekstovima koje nam serviraju politicari dok nam obecavaju bolji zivot.
Zaboravljajuci izgleda pritom, namerno ili nenamerno, da su oni ti koji su nametnuli standard bilo da je ovakav ili onakav. A nije dobro.


Da li u svoj toj prici o poboljsanju standarda zivota ima nesto sto bi ga zaista i poboljsalo do te mere da narod prestane da 'pozajmljuje do prvog', da bezi iz drzave ili da mu obroci budu tri u jednom danu a ne obrnuto?
Da li i kako samo uspeju da iz sve te price i borbe za nase bolje sutra izostave i zaborave one apsolutno najugrozenije gradjane koji vise ni ne spajaju kraj sa krajem jer nemaju dva kraja da ga spoje?
Zasto se narodne kuhinje zatvaraju? Sta nam se desava sa skolstvom i obrazovanjem? Sta nam se desava sa zdravstvom?
Nisam od onih koji ce da daju predloge sta i kako promeniti, ima ljudi koji su zavrsili skolu za to. Zaposlite ih. Ovaj tekst je samo jedan glas iz naroda koji pokusava da pita o kakvom to standardu zivota pricate?
Uspeli ste da pretvorite u silan uspeh kad samo jedna odrasla osoba u domacinstvu ima posao. Privatizovano je sve sto se moglo privatizovati, drzava nema nameru da stoji iza svojih gradjana.
Pricate o nekom patriotizmu a prodajete svaki komad zemlje, svaku firmu i sve za sta vam se ponudi cena. I gace bi skinuli sa sebe da ih prodate strancu.


Da li ste i sami shvatili da vi ne mozete da ucinite nista za ovaj narod i drzavu pa prodajete sve sto vam je ispred ociju? Da li se bar nadate da je to jedini dobar izbor koji ste mogli napraviti?
Da li ste svesni da je narodu dozlogrdilo i da ne pomaze vise ni vase mazanje ociju, poceli smo da vidimo i kroz slojeve koje ste nam natrpali na oci. Skidamo prstima deo po deo.
Narodu nista niste dali. Zasto ne varate nekog drugog a delite svom narodu umesto sto ste nam uzeli i poslednji nacin da zivimo dostojanstveno? Zar su tudje zadnjice toliko slatke kad su podmazane dolarima i eurima? Zurite u Evropu dok vam je narod gladan?
Ma o kakvom standardu pricate?


Thursday, 27 February 2014

Koliko kosta postenje

Kako uspeti a ostati posten je pitanje od milion dolara.
Da li je zaista srz problema u ljudima, naciji ili u nacinu vodjenja drzave.
Svi smo mi rodjeni posteni. Koliko iskusenja prodje covek u zivotu i na kom to posrne, na kom je to primoran da proda ono najteze, svoje postenje.
Ovo nije prica o onima koji su ga izgubili ili ga nikad nisu imali, ovo je prica o ljudima koji su ga dali u zamenu za nesto, koji su ga svojevoljno ili kao krajnji slucaj prodali.
Ljudi koji ga prodaju svojevoljno, svi ih znamo, tu su oko nas, vidjamo ih svaki dan na ulici, poslu, televiziji.
Oni na svoje postenje sami stavljaju cenu. Da li je to u zamenu za dobar posao, dobru poziciju, dobru poziciju u vladi ili jednostavno za odredjenu sumu novca u vidu prevara, svi oni imaju u cilju da svoje postenje zamene za zivot koji je daleko od siromastva. Opravdanje pronalaze u, na zalost, istinitoj cinjenici da sama drzava tako funkcionise i da drugog nacina za 'bolji zivot' nema. Da jedini nacin da uspes je, da se guras, laktas, spotices druge i pronalazis rupe u zakonu koji je ionako toliko ispunjen rupama da mu ni sito nije ravno.



Drugi, koji su bili primorani da svoje postenje prodaju, njima je stavljena cena. Ponudjenu cenu mozes da prihvatis ili da odbijes u zavisnosti da li je 'bas dotle doslo'? Da li je to ta krajnja situacija kad vise nemas gde da se okrenes, da ucinis bilo sta sto bi doprinelo poboljsanju zivotne situacije? Da li je sve to sto si ucinio do sad, za zivota, nedovoljno da obezbedis svojoj porodici osnovne zivotne namirnice? Da li je to taj momenat kad si spreman da se odreknes postenja koje si sticao medju prijateljima, rodbinom, medju ljudima celog zivota, kad si primoran da se odreknes u korist toga da pomognes sopstvenom detetu, da mu omogucis buducnost? Da mu omogucis da se ne nadje u istoj situaciji. Uz jednu nit nade da ce vremena da se promene do tad.




Mozemo prihvatiti, mozemo i odbiti, i pitati se kako dalje dok se oni koji su krivi za takvu globalnu situaciju nama smeju u lice i obecavaju kule i gradove. Smeta im bilo koji glas naroda. Smetaju im demonstracije kad se nezadovoljan i gladan narod pobuni.
Ne treba ljudima igara, dajte im hleb.

Wednesday, 26 February 2014

Foto post - Antalya, Turkey 2

U prvom delu posta o Antaliji vecinom sam postavila  slike mora jer sam htela da vam predstavim lepotu Mediterana. U ovom drugom delu, odlucila sam se za malo veci izbor slika, tacnije njih dvadeset i sedam. Prosetacemo kroz carsiju, videti Hadrian Gate, obici stari bazar i videti kako su uredjena setalista. Primeticete da je neverovatno cist grad s obzirom da milioni turista dolaze da ga posete.
Takodje, slike sa ovog posta su takodje od moje malenkosti.
Od mene dosta price, uzivajte.

Hadrian Gate


Carşı



















Old Bazaar






 I najbolje mesto za sok od sveze cedjene narandze ili nara ...




Tuesday, 25 February 2014

Foto post - Mediterranean Sea, Antalya -Turkey 1

Fotografije govore sve jezike sveta. Uzivajte u prvom od dva posta posvecena ovom prelepom mediteranskom gradu.
Ovaj put za vas spremila sam 15 fotografija. I da, sve fotografije su moje. Mozda su amaterske ali smatram da sam uspela da vam docaram lepotu koju Antalya nudi.
Opustite se i uzivajte.